HRVČišćenje bazena i dezinfekcija vode
Dezinfekcija vode u bazenu
Kakva treba biti voda u bazenu? Pa, naravno, ugodna u svakom
pogledu: čista, bistra, sigurna od kemijskih i bioloških zagađivača. Za razliku od voda u prirodi vode u bazenima nisu
u stanju samo- čišćenja i regeneracije, te time sva odgovornost za to pada na ramena
svojim vlasnicima ili zaduženom osoblju.
Važnost redovite dezinfekcije vode bazena je očevidna.
Za počinemo sa punjenjem neprovjerenom vodom iz slavine ili vodom iz bunara. Mehanička nečistoća, tvrda voda, željezo i
sl. garantirano nije bistro voda.
Stvaranjem povoljnih uvjeta za kupanje, mi na taj
način stvoramo povoljno okruženje za razvoj mikroorganizama. Na primjer: svaki
posjetitelj bazena za pola sata boravka u vodi nadopunjuje njegov sastav za više
od 30 tisuća mikroorganizama, koji na ugodnoj temperaturi, a još bolje na
suncu, povećavaju svoj broj eksponencijalno. Osim bakterija i virusa, kupač
donosi u vodu i oko 0,5 g organske tvari u obliku kozmetike, čestica kože i
drugo. Sve to stvara ružan film na
površini vode I plodno tlo za mikroorganizme. To ne znači da bi se održali čista voda
trebate, primjerice, smanjiti temperaturu vode na razinu katastrofalne za
mikroorganizme ili napraviti temeljitu dezinfekciju svakog posjetitelja bazena.
Tretman vode u bazenu se svodi na niz jednostavnih uzastopnih redovitih
aktivnosti, koje će osigurati vodu odgovarajuće kvalitete (poput pitke vode) i održavati te parametre na
odgovarajućoj razine konstantno. Dakle, čistu vodu u bazenu čine tri glavna
faktora: učinkovitu recirkulaciju vode, filtriranje i dezinfekciju vode. Proučimo
ih pojedinačno.
Recirkulacijski sustav bazena
Cirkulacija vode u bazenu ostvaruje se
recirkulacijskim sustavom bazena. Moderna oprema uključuje zatvoren sustav recirkulacije, čime je
omogučeno dugo vremena ne mijenjati vodu bazena. Glavni zadatak recirkulacijskog
sustava bazena, ili kako ga nazivaju, “kružni sustav” odnosi se na usis vode iz
bazena, njegove filtracije i sterilizacije, a zatim povrata i distribucije
tretirane vode. Voda u bazenu mora biti u potpunosti filtrirana I
sterilizirana za određeno vremensko razdoblje. Tablica 1 prikazuje
ovisnost režima cirkulacije u odnosu na vrstu bazena.
TABLICA 1
Tip bazena Vrijeme filtracije vode, sat
Komercijalna 4
Polu-komercijalna 6
Privatna 8
Za efektivnu obradu voda se mora uzeti s površine bazena, gdje se stvara
film organske tvari (čestice kozmetike,
ulja i sl.), a sa dna bazena se uklanjaju veće ćestice onečišćenja koje su pale na dno. Za čišćenje površine vode koristimo skimere
ili preljeve, a za čišćenje dna bazena - tzv
čistaće. Ovisno o sistemu cirkulacije vode imamo skimerne bazene
ili preljevne bazene.
Za povratak tretirane vode u bazen koristimo mlaznice
s podesivim kutem povrata vode. Pri smještanju mlaznica je važno da se postave
tako u cilju izbegavanja stvaranja tzv mrtvih zona. Kod skimernih bazena mlaznica se nalazi
nasuprot skimera, dok kod preljevnih bazena se postavljaju ravnomjerno na dno.
Usput, kod skimernih bazena sistem mlaznica nudi najbolju raspodjelu
temperature vode u bazenu.
Osim ovih aktivnosti, potrebno je povremeno promijeniti
dio vode u bazenu sa svježom vodom. Prema standardu za javne bazene mora biti
promjeneno 5 % vode na dnevnoj bazi.
Recirkulacijski
sustav bazena uključuje pored cirkulacije vode (skimeri, mlaznice) cirkulacijsku pumpu, sustav za
pročišćavanje i filtriranje vode, kao i sustav cjevovoda koji povezuje sve
komponente te sustav napajanja vodom i sustavom ispusta vode u kanalizaciju. Ovi sustavi su smješteni u posebne prostorije
zgrade (što je tipično za velike komercijalne bazene) ili ukopano blizu bazena
u predmontirani kompaktni sustav filtracije.
Filtriranje vode
Dizajnirana je kako
bi se osiguralo uklanjanje krutih tvari iz vode bazena, kao i otoplenih tvare
koju uzrokuje mutnu vodu. Usisom vode (skimmer, preljev bazena, podni odvod)
voda dolazi do sistema filtracije.
U ovisnosti od vrste filter-medija, razlikujemo pješčane filtre, filter sa kartušama i disk filtri. Kod pješčanih filtera kao filtracijski medij koristi se kvarcni pijesak. Veličina zrna pijeska odabire se u skladu s velicinom filtra, što korespondira o režimu recirkulacije vode u bazenu.
Pješčani filtri pružaju stupanj pročišćavanja do 50
mikrona. Prednosti pješčanih
filtera odlikuju se u širokom rasponu trajnosti. Uz redovitu uporabu tokom
cijele godine pijesak se zamijenjuje jednom godišnje. A ko se bazen koristi
tijekom sezone - jednom u 3-5 godina. Osim toga odlikuje ih i prilično
jednostavan rad. Mehaničko onečiščenje postupno začepljuje filter, koje
se ogleda u njegovoj propusnoj sposobnosti. Posljedica toga je povećan
pritisak koji se očitava na manometru, te ako vrijednost tlaka prelazi normalu,
potrebno je povratno očistiti filtar. To se izvodi tako postavljanjem
ventila filtra na položaj povratnog ispiranja. Voda za nekoliko minuta
kreće unatrag (tj od dolje prema gore), pijesak ispušta i oslobađa nataložene nečistoče te ih ispire u kanalizaciju. Zatim se ručica ventila
postavlja u položaj ispiranja gornjeg dijela filtra (ako je primjenjivo na
dotičnom modelu filtra). Nakon toga ručica ventila se postavlja u
položaj filtracije I time uspostavlja normalan tok vode od gore prema dolje.
Uložci filtra (kartuše) su elementi od papira ili plastike. Prvi – za jednokratnu upotrebu, drugi
– za višekratnu upotrebu jer se uložak može ispirati. Ispiranje filtra može se
provesti i na ručnom i automatskom načinu rada. Stupanj pročišćavanja vode u sustavu kartuša
ovisi o poroznosti kartuše i najčešče je od 20 do 50 mikrona.
Princip rada disk filtra temelji se na filtriranju vode kroz niz dobro komprimiranih
plastičnih diskova koji tvore element filtra. Na površini od svakog diska dijagonalno se
protežu brazde trapezoidnog I drugih oblika,
čime se osigurava visoka učinkovitost filtracije. Nakon ispiranja disk
filtera diskovi su potpuno čisti te povratom u svoj prvobitni položaj i dalje
normalno filtriraju vodu.
Drugi parametar, na koji treba obratiti pozornost kod
filtriranja vode je vrijeme filtriracije. U privatnom bazenu se preporuča uključiti
sustav filtracije na 8-12 sati dnevno tijekom rada bazena. U javnim bazenima
potrebno dvadeset i četiri sata za filtriranje vode.
Koagulacija
Bez obzira na djelotvornost filtra, njegove mogućnosti
su ograničene granulacijom sredstva za filtriranje. Dimenzije čestica koji zagađuju vodu, mogu biti i manje od mogučnosti filtriranja filtra ili
čak otopljene vodi. Čestice manje od mogučnosti filtriranja filtra, su uvijek prisutne u
vodi, te stvaraju zamućenje poput magle.
Male čestice se talože vrlo sporo. Brzina kojom se talože te čestice po Stokes
zakonu - brzina taloženja je proporcionalna kvadratu polumjera čestica pri
istim uvjetima. Vidi tablicu 2 :
Radijus čestice Vrijeme taloženja za 1 cm
10 mikrona 31.03 sek
1
mikrona
51,7 minuta
0,1 mikrona 86,2 sata
0,01
mikrona 259
dana
0.001
mikrona 100
godina
Tablica pokazuje vrijeme potrebno za spuštanje (talozenja) čestice u
tekućini za 1cm ovisno o njegovoj veličini. Negativan utjecaj zamućenosti nije samo
neugodan estetski dojam, več glavna negativan utjecaj je značajno smanjenje
učinkovitosti dezinfekcije vode kada se koristi UV sterilizacija. Osim toga,
mutnoća potiče rast bakterija. Mutnoća vode u bazenu može biti zbog
raznih razloga: pojavom fitoplanktona i izoplanktona, oksidacija s klorom i
kisikom i reakcija željeza s manganom, organske nečistoće koje donose u vodu
bazena kupači (kozmetika, čestice kože, ulja itd ), Za suzbijanje zamučenosti
koristi se metoda koagulacije, što znači da primjenom koagulanta u vodi bazena
dolazi do zgrušavanja manjih čestica u veće koje se drže zajedno u obliku većih
grudica i pahuljica te se talože na dnu bazena ili ih filter može isfiltrirati.
Kao koagulanti se općenito koriste
polivalentne soli metala (željezo, aluminij), kao i u vodi organsko topive
visoko molekularne spojeve polimere, na primjer, poliakrilamid. Za
razliku od anorganskih, polimerni koagulanti se nazivaju flokulanti. Doziranje
koagulanata ovisi o pH vode, količini i prirode suspendiranih tvari kao i o vrsti koagulanta. I još, pri korištenju koagulanta na bazi
metala mora se kontrolirati zaostali sadržaj u vodi. Koagulant
(flokulant) se doda izravno u vodu bazena u skimer (pri ručnom doziranju) ili u
sustav filtracije ispred filtra (pri automatskom doziranju).
Dezinfekcija vode
Međutim, samo koagulacija i filtriranje vode ne mogu riješiti sve problem. Osim krutih
tvari i sedimenata bazeni sadrže I otopljene organske (i anorganske) spojeve
koji su štetni za zdravlje ljudi, a da ne spominjemo razne mikroorganizme. Za dezinfekciju vode uglavnom se koristi
metoda oksidacije, pri čemu se u vodu uvodi snažno oksidacijsko sredstvo, koje
razlaže neželjeni tvari te se produkti te razgradnje koaguliraju i zatim filtriraju.
U ta sredstva spadaju ozon, klor, aktivni kisik, brom ili njihove
kombinacije. Postoje I bez oksidacijske metode dezinfekcije, ali o njima
kasnije.
Za učinkovitu dezinfekciju vode reagenti bi trebali imati produljeno
djelovanje, odnosno, nakon primjene reagensa s baktericidnim svojstvima oni bi
trebali djelovati što je moguće duže. Sjetite se da je svaki novi kupač donosi 30 tisuća mikroorganizama u samo pola
sata u vodu bazena. Osim toga, reagensi moraju biti dovoljno stabilna u
agresivnim uvjetima okoliša: oscilacijama temperature, UV zračenju i tako dalje.
I naravno, moraju biti agresivni na mikroorganizme i što manjeg mogućeg
utjecaja na ljudski organizam. Idealan dezinficiens u svakom pogledu ne postoji,
ali kombinacija nekih od njih može dati dobar rezultat.
Prije nego što se upoznamo s različitim metodama dezinfekcije potrebno je
normalizirati pH vode, koja izravno utječe na učinkovitost dezinficienata. Činjenica da je na niskim pH 5,0-6,0
učinkovito djeluju dezinficijenti koji se temelje na kloru, i koagulanti. No
pri većem pH od 8,0 klor slabo djeluje te da bi se održala potrebna razina
dezinfekcije potrebno je značajno predozirati što utječe na svojstva vode. Pri
visokim pH vode i naročito kod tvrde vode može nastati taloženje kamenca u
bazenu i njegovim sistemima filtracije, osobito u toploj vodi, što pogoršava rad
filtra. S druge strane, previše mekana voda i niski pH može uzrokovati
koroziju metalnih djelova bazena, kao i za samu školjku bazena. PH
raspon 7,2-7,6 izabran je za kompromis vode bazena.
Dakle, jedan je od najčešćih, dokazanih metoda dezinfekcije je kloriranje. Pod kontrolom svih parametara vode i razumnog
doziranja klora njegov utjecaj je puno manji nego što se o tome govori. Miris klora nije posljedica nepovoljnih
svojstava klora nego posljedica nepravilnog doziranja, sušenje, crvenilo i
peckanje kože su posljedica predoziranja klora te ne kontroliranja pH
vrijednosti. Konstantan pH mora se održavati tjekom kloriranja -
kalcijev hipoklorit (klor) povećava pH.
Prije uvođenja bazena u pogon provodi se tzv inicijalno kloriranje. U vodu se dodaje klor od oko 5-10 mg
slobodnog klora na 1 litru vode. Takva doza brzo uništava mikroorganizme i
oksidira organske spojeve. U bazenu se održava razina slobodnog klora na
0,3-0,6 mg/l. Ta razina slobodnog klora u vodi održava se pomoću reagensa
za stabilizaciju klora, radi negativnog utjecaja ultraljubičastog
zračenja i topline. S vremena na vrijeme, nakon niza toplih dana ili
obilnih kiša, ili nakon intenzivne upotrebe potrebno je provoditi "šok"
kloriranje. To podrazumijeva dodavanje u vodu 4-5 puta veću dozu klora.
Za praćenje i podešavanje kvalitete vode u ručnom načinu rada koriste se posebni ispitni setovi sa reagens tabletama. Ova metoda se uglavnom koristi za male
privatne bazene. U velikim komercijalnim bazenima koriste se automatski sistemi
mjerenja i doziranja, koji sveobuhvatno kontroliraju nekoliko parametara vode (pH,
razinu rezidualnog klora, te ukupnu razinu klora, redoks-potencijal).
Glavni parametar za kontrolu efikasnosti dezinfekcije je
vrijednost redoks potencijala vode. On karakterizira stupanj djelovanja
oksidacijskog procesa. Tablica 3 pokazuje vrijeme preživljavanja
mikroorganizama pri određenoj vrijednosti redoks potencijala.
Redoks potencijal Vrijeme, E - Coli,
mV min
450-500 167
500-550 6
550-600 1.7
700-750 0.2
Kloriranje danas, možda, jedina metoda dezinfekcije s produljenim učinkom. Njegova primjena je obvezna za javnim
bazenima i, u principu, poželjno kod privatnih bazena. Međutim, količina
klora se može smanjiti na 0,3 mg/l i koristiti ga u kombinaciji s drugim
metodama dezinfekcije.
Ozonizacija
Ozon je snažan prirodni oksidant, mnogo puta jaći od aktivnog klora, ubija
bakterije i viruse, čak i one koje klor ne može uništiti. Na primjer, ozon koliforme bakterije (E.Coli)
ubija pri koncentraciji ozona od 1 mg/l u roku od 5 sekundi. Klor pri
istoj koncentraciji treba najmanje 15 sekundi. Ozon osim dezinfekcijskog
svojstva ubrzava koagulaciju koloidnih tvari i suspenzija, a njegova
učinkovitost, za razliku od klora, ne ovisi o pH vrijednosti. Međutim, ozon
je vrlo nestabilan spoj i raspada se vrlo brzo. Kako bi se produžilo dezinfekcijsko
djelovanje potrebno je dodavati određenu količinu klora (po stopi od 0,3 mg/L
slobodnog klora). Upotreba ove metode je ograničena na relativno visoku
cijenu ozon generatora.
Još jedan prirodni oksidant je aktivan kisik. Iako njegov oksidirajući
učinak znatno niži od gore navedenih metoda, to se naširoko koristi za
dezinfekciju privatnih bazena. Pozitivna svojstva ove metode
je ugodna kvaliteta vode: bez mirisa i alergijskih reakcija. Aktivni kisik,
osim toga, potiskuje vitalnu aktivnost mikroflore u bazenu. Međutim,
također je nestabilan i zahtijeva "podršku". Važno je imati na
umu da je klor i aktivni kisik se ne koriste istovremeno jer međusobno se
poništavaju.
Radi toga nakon sok tretmana klorom, potrebno je nakon nekog vremena ponovo nastaviti sa standardnim tretmanom aktivnim kisikom
Dezinfekcija bromom
Privatni bazeni i SPA bazeni koriste sredstva na temelju broma. Brom nije vrlo jak oksidans, ali je dovoljno
stabilan u agresivnim uvjetima okoliša: UV, visoke temperature i pH
fluktuacijama, i, dobro se slaže s klorom.
Dezinfekcija vode UV zračenjem
Najisplativiji način dezinfekcije, jer ne zahtijeva reagense. Koristi se u kombinaciji s kloriranjem, jer
nema produljenji učinak. Metoda je upitna pri povećanoj mutnoće vode.
Tada postoji značajno smanjenje dezinfekcijskog učinka. Prikljućuje
se na sustav filtracije prije dozirajućih uređaja.
Elektrokemijska dezinfekcija
Još jedan način za dezinfekciju vode u bazenu - metoda elektrokemijske
dezinfekcije. Elektroliza
- jednostavan i genijalan process, koji omogućuje da se dobiju sredstva za
dezinfekciju – kloride iz zaslanjene vode u bazenu. Kad voda prolazi
kroz komoru s elektrodama, između elektroda proizvodi se aktivni klor i ozon i
mikrokolicina kisika, koje proizvode dezinfekcijski učinak.
Algicidi
Poseban je problem s vodom u bazenu je pojava algi. Rast algi potiće visoka
temperature, izloženost suncu, povećana zamućenost i nedostatak dezinficijensa. Najjeftiniji i najučinkovitiji način da se
spreći rast algi u bazenu je tretirati bazen algicidom. Određena
količina algicida mora uvijek biti prisutna u bazenu vode i redovito dodavana.
Zidovi bazena moraju se redovito čistiti od prljavštine i održavati potrebnu
razinu aktivnog klora u vodi.
Ako se ipak pojave problemi - zamučenost radi algi, treba poduzeti sljedeće
korake: očistiti bazen mehanički napraviti "šok" tretman s klorom ili
aktivnim kisikom s dodatkom algicida I flokulanata, i očistiti filter. Posljednja
stvar, na koju treba obratiti pažnju. Postoje različiti algicidi koji se
kombiniraju odnosu na različite vrste dezinficijensa (klora, ozona, aktivni
kisik). Ako se ne kombinira algicid sa odgovarajućim dezinficijensom, njegova
upotreba biti će neučinkovita.